NOVAK RADONIĆ (1826 - 1890)
   Rođen je u Molu 31. marta 1826. godine, od oca Pavla i majke Ekatarine. U Molu je završio i osnovnu školu. Gimnazijsko školovanje započeo je u Segedinu, ali se već tada, zahvaljujući očevoj podršci, počeo baviti slikarstvom. Prvi učitelji slikarstva bili su mu Petar Pilić iz Sente, a najverovatnije i slikar iz Mola Georgije Popović, koga sam Radonić spominje. Iz perioda, učenja kod Pilića, verovatno između 1840. i 1845. godine, potiču Radonićevi radovi – ikone: Sv. Georgija, Sv. Alimpija Stolpnika, Svete Trojice i Sv. Jovana.
   Nakon 1848. godine Radonić se odvojio od Pilića i nastavio da se usavršava kod slikara Nikole Aleksića iz Arada, koji je ostavio veoma jak uticaj na kasnije Radonićevo slikanje. Pod tim uticajem kod Radonića će preovladati plavo sivkaste nijanse.
  U 1852. godini Novak Radonić odlazi u Beč na studije, na Akademiju umetnosti gde upoznaje i Đuru Jakšića i sklapa s njim trajno prijateljstvo. Među učitelje slikanja kod kojih je studirao spadaju: Carl Rahl, Franc Eibl, Friedrich Amerling, a kao najpoznatiji Kupelwieser i Firich. U narednim godinama postaje sve poznatiji kao slikar, pa se mnoge poznate ličnosti žele portretirati kod Radonića. Među najpoznatije ličnosti toga vremena koje je Radonić portretirao, što u Beču što kod kuće za vreme letnjih ferija, spadaju: Svetozar Miletić, Jovan Jovanović – Zmaj, Marija i Danilo Medaković, Marija i Josif Trandafil i patrijarh Josip Rajačić.
      Nakon pet godina marljivog i ambicioznog rada Radonić uspešno okončava studije na Akademiji i vraća se 1857. godine kući. Poznanstva sa uglednim ljudima i dobar utisak koji je ostavio na imućne naručioce doprineli su da po povratku nije bio izložen neizvesnosti slikarske sudbine. Nastanio se u Novom Sadu gde se ponovo sreo sa svojim bliskim prijateljem Đurom Jakšićem. Godinu dana su proveli u druženju i zajedničkim slikarskim poslovima.      Smatra se da je te 1857. godine Radonić dostigao svoj vrhunac. Tada je i izradio najviše slika, portreta, skica. Tako je te godine slikao veliko platno Smrt cara Uroša, zatim Kamenovanje sv. Stefana, Smrt Marka Kraljevića, Vile krunišu Branka. Iste godine naslikao je i Manastir Hopovo. Međutim, Radonić se najsigurnije osećao u slikanju portreta. Portreti koje je naslikao te godine, ne samo brojem nego i kvalitetom svedoče o njegovoj punoj umetničkoj zrelosti. U ta dela spadaju portreti: Julijana Popović, Žena u zelenom, Žena u plavoj haljini, Žena sa crvenom trakom u kosi, Žena sa crvenim narukvicama, Građanin sa zlatnim lancem i dr. Zatim tu su i muški portreti: Teofan Živković, Polit – Desančić, Trgovac Bokmaz, Dušan Popović, Kapetan Stojan Biga i dr. Uradio je te godine i dva autoportreta.
    Iste godine je potpisao i ugovor za izradu ikonostasa pravoslavne crkve u Ilandži. Međutim, uradio je samo pet ikona, nakon čega je posustao i posao prepustio slikaru Aksentiju Marodiću.
    Leta 1858. godine slikar putuje u Italiju sa namerom da u njoj provede naredne dve godine i upozna centre čuvenog italijanskog slikarstva. Posečuje Trst, Veneciju, Milano, Đenovu, a najduže se zadržava u Rimu i Firenci. Susreti sa delima slavnih umetnika poput Rafaela, Leonarda, Mikelanđela, ako i posete mnogobrojnim muzejima, izazivaju u njemu oduševljenje i on neumorno slika i crta. Iz tog vremena ostaju brojne njegove skice i crteži autoportreta koji su posebno privlačili njegovu pažnju.
    Po povratku iz Italije nastavio je da se bavi slikarskim radom. Ipak putovanje je u njemu izazvalo mnoge promene što će se vidno odraziti na njegov rad. Radonić posredstvom prijateljskih veza, pre svega uz pomoć dugogodišnjeg prijatelja Jovana Subotića, dobija da slika ikonostas crkve u Srbobranu. Dok je radio ikonostas, nastavio je sa radom na portretima među kojima su nezaobilazni portret pisca Jakova Ignjatovića, vladike Platona Atanackovića.
   Prelomni trenutak u njegovom stvaralštvu odigrao se 1860. godine kada je zakoračio u još jednu umetnost kojoj je bio sklon, a to je bila umetnost pisane reči. To je bio sudbonosan rtenutak koji je uticao na njegov dalji razvitak. Prvi njegov nastup na književnoj sceni vezuje se za časopis Danica u kojoj je objavio prvi članak pod naslovom O različtim stvarima. Savremenici u njegovim tekstovima pronalaze dositejevski duh što je velika pohvala za slikara koji se oprobao kao pisac. Novak Radonić svojim čitaocima poručuje: «Budimo ljudi i u sreći i u nesreći, jer ništa ne traje doveka, nego neprestano jedno drugo zamenjuje.», reči kojih bismo morali biti svesni i mi, njegovi potomci. Objavljuje tekstove u mnogim listovima tog vremena Komarcu, Zmaju, Žiži, Javoru, Srpskom dnevniku, Letopisu.
    U njegovim tekstovima primetno je poznavanje svetske društvene i kulturne istorije sa namerom da svog čitaoca moralno pouči i istovremeno mu se približi šaljivim tonom. Taj ton naročito je prisutan u tekstovima gde izbijaju crte autobiografskog, kada opisuje ličnosti svoje okoline, što se najbolje vidi u članku Molčani i Sentomašani, koji piše dok radi na ikonostasu u Srboboranu, pa kaže: «Putovao sam i po drugim srpskim krajevima i mestima; ali mogu to kazati, da nigdi nisam čuo ni vidio tog veselja, te šale, tog pića, tih pesama i doskočica, tog vica i dosetaka, tog huljinstva u svakoj struci, kao u Molu i Sentomašu».
   Novak Radonić je bio poznat i po otvorenim pismima koje je upućivao svojim savremenicima, među kojima su poznata pisma Lazi Kostiću, Jovanu Jovanoviću Zmaju, kao i Đorđu Popoviću. U svojim tekstovima bio je na strani nesrećnog čoveka, kritikujući pri tome mnogobrojne društvene mane. Njegovo svakako najznačajnije i najpoznatije delo jesu Molska mudrovanja, koja je objavio 1878. godine u kojima je osim sabranih članaka iz časopisa dodao još neke priče. U rukopisu mu je ostao Rečnik onih reči kojih nema u Vukovom rečniku.
   Na žalost, književnom stvaralaštvu Novaka Radonića nije poklonjena dovoljna pažnja u istoriji naše književnosti. Njegovu ličnost proučavaoci istorije umetnosti vezuju pre svega za slikarstvo i to kao značajnog predstavnika romantizma. Osamdesetih godina devetnaestog veka prestaje svaka njegova aktivnost i na polju slikarstva i na polju književnosti. Jedino njegovo angažovanje do pred smrt bilo je u Književnom odeljenju Matice srpske. Umro je 1890. godine u Sremskoj Kamenici u kući svog velikog prijatelja, našeg poznatog pesnika Zmaja. Za sobom je ostavio neizbrisiv trag, koji je vredan svake naše pažnje i vredan da se slavi i pamti.
Webmaster
© Osnovna škola "Novak Radonić", 2009.-2012.